Post image for Pogled na Silbi

Pogled na Silbi

21
Kol
2012

by Falimimore · 0 comments in Aktivnosti na Silbi

Ono što me na Silbi naročito oduševljava jest noćno nebo. Kad god se vraćam iz noćne šetnje obavezno sjednem na fotelju na terasi i promatram nebo. Ono stoji posuto sjajnim zvijezdama. Pokoju od njih uhvatim kako pada, ali uglavnom tražim sazviježđa. Na silbenskom nebu bez greške i puno muke možete naći Malog i Velikog medvjeda, Oriona i Orionove maglice, Mliječnu stazu i mnoga druga sazviježđa. I pravi zvjezdoznalci bi uživali, a ne obični laik poput mene! Taj pogled na noćno nebo drži me još dugo dugo i kad više nisam tamo.
Evo jedne priče o Pogledu na Silbi.
 
Rijetki su koji obrate pozornost prema gore – u nebo. Danju ili noću, svejedno, nebo iznad nas od jutra do večeri tako prolazi neprimijećeno iako se svakim sljedećim danom ili nastupajućom noći uporno, no bez imalo truda, pokazuje uvijek novim, još neviđenim, neponovljivim. Ali uzalud mu svo bogatstvo boja, oblika, sjena, igre svjetlosti, položaja zvijezda kada Pogled, usmjeren uglavnom prema naprijed ili čak i prema dolje, ne dopire toliko visoko da bi ga Nebo uspjelo privući.
 
Zato Pogled uživa kada se nađe na Silbi. Potrebno je neko vrijeme kako bi se priviknuo na sve što mu se nudi: prvo, gledajući s mora, može vidjeti tek niski zeleni oblik meko položen na uzbibanu morsku površinu, slijeva zaštićen trima visokim grebenima. Vizura tada na jedno vrijeme nestaje jer brod zakreće nalijevo, iskrcavajući putnike u još jednoj luci prije no što ponovno krene obilazeći pretposljednju stanicu. Nakon nekog vremena, prolaskom kroz usku morsku crtu između svjetionika i nenastanjenog otočića, na putu što traje nešto više od sat vremena, željeni mu se cilj konačno otvara i niski zeleni oblik bude bliži i prepoznatljiviji. Već u trenutku kada se čini kako bi se Silbu moglo obujmiti samo jednim širokim zagrljajem, čim se počnu razaznavati konture pitomih kuća i uska traka stjenovite obale, na brodu se pojačava prigušeni žamor, diže se sa sjedala i sakuplja prtljaga jer valja odmah, već ovako s mora, provjeriti kroz prozor ima li što nova.
 
Čim kroči na otok, Pogled shvaća kako se događa nešto neobično: gledao naprijed, dolje, lijevo, desno ili uvis, odjednom može obuhvatiti sve: i nebo, i more, i otočno kopno. Oblak, voda, tlo po kojemu hoda, pa i on sam, nošen okom dolaznika, ulaze u novu dimenziju doživljaja viđenja. I gledanja. I poimanja…
 
Ostavit ćemo ga ovako zatravljenog neka se snalazi s prihvaćanjem iskonske ljepote prirodnosti i jednostavnosti. Svakome je u neko vrijeme potrebno biti sam kako bi se pomirio s ozračjem koje ne trpi žurbu, viku, nestrpljivost i priviknuo na neka nova pravila ponašanja i običaje male zajednice čijim je dijelom postao.
 
U ovoj priči, popratit ćemo ga još samo kad s večeri krene u šetnju otokom, sa zapadnog ili istočnog boka, preko njegova srca umotanog u visoko zelenilo ili s bilo koje strane što mu se čini najbližom u tom trenutku. I prije nego ga sretnemo, znamo da će uzduž i poprijeko, uokolo, uzbrdo i nizbrdo, amo-tamo po hrptu kolopleta mjesnih uličica, prema kopnu ili prema pučini… u jednom će trenutku zasigurno potražiti klupu kako bi nesmetano, u tišini, malo odmorio od sve te silne ljepote.
 
I podići će se Pogled prema gore, ono što ne običava činiti skoro cijelu godinu jer nije trenutak, jer se ne priliči, jer je to u većini slučajeva tek gubitak vremena; u osvijetljenom gradu uskraćen je ne samo za mnoštvo zvijezda već ponekad i za mjesec kojemu krovovi kuća svih mogućih visina i oblika ne dozvoljavaju prostrti se pred njim i načas ga razgaliti. I shvatit će još jedan razlog svojeg dolaska kada, podižući se, skoro pa može i rukama dotaknuti nepregledno mnoštvo zvijezda što se zrcale na srebrnoj morskoj površini i mjesec što izranja negdje iza onog stoljetnog čempresa da bi polagano ploveći nebom uronio u zalazak. I očaran Mliječnim putem rasprostrtim u luku od južnog prema istočnom nebu, tim cijelim nebeskim pojasom koji odozgo prekriva tanahni otočni struk od mora do mora, utopit će se u milijardama blještavih nebeskih krijesnica, misleći na trenutak, grješno, kako ta veličanstvena slika nikako ne može biti isto nebo zajedničko svakom, ali baš svakom Pogledu gdje god se nalazio.
 
Samo ako Zna kamo treba gledati. I, možda još i važnije, odakle.
 
napisala: falimimore

Podijeli

Leave a Comment

Previous post:

Next post: