Post image for Jutarnji razgovor I

Jutarnji razgovor I

4
Kol
2013

by Falimimore · 1 comment in Priče sa otoka

Zrak natopljen jutarnjom svježinom, miriše na more. Sunce daje sjaj svemu što se vidi uokolo iako još ne prelazi preko istočnog hrpta otoka.
Udobno se zavaljuje na sjedalicu nasuprot meni. Trenutak prije brižno je odložila mrežicu s netom ulovljenom rakovicom na kameni zidić.

- Daj, ispričaj mi priču! Neka bude neobična, kaže pomalo zavjereničkim glasom. Tipično za radoznalu devetogodišnjakinju.

- Hm, neobičnu… čekaj, sjetit ću se!

Pokušavam se brzo domisliti jer dječji pogled već izmiče prema moru. U oku joj zanesenost: onaj iskričavi, topli sjaj kada bez pitanja prihvaćamo i razumijemo se iznutra s onim u što gledamo. Nesumnjivo je, i ona voli otok na svoj način. Pozornost će joj biti potpuna tek kada krenem s pričom, stoga u sjećanje dozivam Trenutak u kojemu je Silba izabrala preokrenuti mi život a ja sam, tada ni ne znajući, bila spremna.

- Što misliš, postoje li trenuci u našim životima kada se osjetimo sasvim posebnima, kad znamo kako se nešto zbiva upravo radi nas?, počinjem oprezno.

- Joj, baš si smiješna! Pa razumije se! Meni se to događa skoro svaki dan kad me mama ujutro probudi i kaže: dobro jutro, srećice moja! Ili kad tata kaže kako idemo u šetnju pa odemo nekamo gdje još nisam bila a on mi priča o svemu što vidimo kao da ne postoji nitko drugi na svijetu! Hajde, nastavi!, bose nožice nestrpljivo mašu s previsoke stolice.

- U dječjem životu svaki je trenutak poseban. Kako odrastamo, s vremenom sve više zaboravljamo sa sobom nositi radost života, čini se kako sve ostalo postaje važnije. Nedostatak vremena, žurba, posao, svakodnevni problemi. Tako se putem izgubimo postajući nezadovoljni, pomalo nesretni. A kada se suočimo sa spoznajom kako ne želimo tako živjeti, odlučimo se vratiti onome što smo zanemarili – ljubavi, radosti i ljepoti. Potraga počinje, vodi nas na mjesta kojih se sami možda ne bismo ni dosjetili: u knjige koje nas taknu, među ljude koji nam pomažu probuditi se, nameće nam nove izazove koje prihvaćamo ni ne pitajući zašto. Ti komadići su jako bitni, od njih se ponovno počinjemo graditi. I opet se dobro osjećamo jer slutimo – takav put je dobar za nas… samo Naš put…

Prekida me, sada već nalakćena na stol, netremice me gleda u oči. Zeleno u smeđe.

- Baš te ne razumijem. Hoćeš reći, tako si i ti došla na Silbu? Pronaći nešto što si izgubila? Kako si znala da ćeš to pronaći ovdje?

- Da, tako sam došla… ali nisam znala što ću ovdje naći i čega ima. Trebao mi je mir i tišina. Silba je takva, rekli su, ničega osim toga niti nema, čak je i pomalo dosadna. Ali znaš, postoje ljudi kojima male stvari oduvijek znače više nego drugima jer su shvatili kako upravo mnoštvo malih stvari oplemenjuje život. Čine ga sretnijim, mirnijim i potpunijim. Kao kamenčići koje sakupljaš na morskoj obali pa ih poslije slažeš u mozaik kako bi oblikovala potpuno novu sliku, baš onakvu kakvu zamišljaš. Gledajući u nju još uvijek možeš vidjeti svaki pojedini kamenčić, prisjećaš se kako si ga i gdje pronašla, kakav je bio osjećaj mora na koži kada si ga podigla s obale, gdje je bilo sunce… a istovremeno vidiš i novu dimenziju nastalu pod tvojim prstima. I na to budeš jako ponosna jer vidiš kako i drugi primjećuju da se nešto promijenilo iako si naizgled ostala ista. Zato jer sada sa sobom nosiš pronađenu ljepotu.

Radoznalo uskače u slijed mojih misli – Jesi li bila mala kao ja kad si prvi put došla ovamo?

- Neee, nažalost! Voljela bih da jesam. I nikako si ne bih dopustila zaboraviti… tko zna koliko bi život bio drugačiji da mi je Silba od malih nogu bila u oku i srcu. Čak sam pomalo i ljubomorna na tebe! Ti je imaš odmalena…

- Ma daj, ljubomorna! Ja sam ljubomorna na tebe jer se još nisam ni rodila a ti si već bila ovdje! I znaš što? Nije istina da je ovdje dosadno! Meni je tu super – mogu dokasna ostati budna, hodati bosa kamo god se uputim, zaspati navečer pod borom u kariću, mogu roniti, plivati, otići sama po sladoled ili u dućan, šetati kamo god poželim! A često kad sam sama, osjećam i kako mi srce pjeva, zamisli, je li to moguće?!

- O, da, ovdje je sve moguće zato što je ovo jedno od rijetkih preostalih mjesta s prirodom toliko blizu da je gotovo nemoguće ne osjetiti je tako potpuno…

- Aha… da, imaš pravo, lagano prevrne svojim smaragdićima dajući mi do znanja da joj postaje dosadno, – Znaš što? Pogledaj moju rakovicu, čini mi se da se umorila; idem je pustiti u more tako da je sutra opet mogu loviti. Onda ću malo do kuće a poslijepodne svakako moram ponovno na Žalić jer stiže Mali princ* pa će biti gužve; volim gledati kako ljudi dolaze i odlaze, a ja sam još uvijek tu i uživam!

Veselo se smije svojoj dosjetljivosti i već čujem kako se kotrljaju oblutci na plažici podno mjesta gdje ostajem sjediti, sanjareći uz tišinu otočnih zvukova i mora što će se probuditi negdje oko podneva. Srest ćemo se opet, mala mudrica i ja. Tada ću joj do kraja ispričati svoju priču.

* Dosta djece Malim princem zove katamaran Princ Zadra kojim se dolazi na otok

IMG_4825

Podijeli

Jadranka Kolovoz 12, 2013 at %I:%M %p

Prekrasna priča………

Reply

Leave a Comment

Previous post:

Next post: