Post image for Silba i sebičnost

Silba i sebičnost

30
Stu
2012

by Falimimore · 0 comments in Priče sa otoka

Prihvaćam se zadatka spajanja dviju naizgled nespojivih riječi što dijele isto početno slovo. Silba i sebičnost. I meni samoj, priznajem, zvuči pomalo neobično i uvrnuto i u ovom trenutku još ni sama nisam svjesna što će isplivati na površinu papira kada rečenice započnu niz. Čini mi se, i on je začuđen; ovako bijel i neispisan s nestrpljenjem očekuje kako će prsti oblikovati misao što navire želeći izaći u svijet…
 
Kakve veze ima Silba s Anićevom definicijom sebičnosti koja kaže kako je ‘sebičan onaj koji misli samo na sebe, koji se brine samo o svojoj koristi’? Ha, i ja se pitam!, ali misao se nametnula i što ću s njom nego je pustiti u život. Neka se pokaže! Što je ona sebi umislila, zašto hoće biti privezana za Mul, Žalić, Pocukmarak, Traticu, Paprenicu, plutati usidrena u Pernastici, Dobrim vodama, Nozdrama, Karfu, Ugljenici, Loišću, Velim stenama, Dragi, … ? Želi li se okupati u najčistijoj modrini koja se može zamisliti, kroz koju se vidi pijesak, oblutak, stijena, dno prekriveno Petrovim uhom, trpom, ježincem, usjek s razigranom vlasuljom? Je li se namjerila sakupljati ogrce, priljepak, sipinu kost ili plovučac lutajući obalom?
 
Hoće li sjesti u konobu na čijem trijemu između drvenih stolova postoji slobodno mjesto kako bi lastavice što se gnijezde na krovnim gredama imale dovoljno prostora? Želi li sama vidjeti na čijem zidu piše ‘ La vie en rose’ ili saznati gdje su se nekoć na šanku drobile plastične boce sa zaleđenom vodom kako bi se popilo piće s ledom? Možda sama hoće provjeriti koliko je daleko plaža na kojoj su nastajali neki davni buntovnički stihovi, što piše na najstarijoj grobnici na tihom pocukmarskom groblju gdje i dalje žive davno i nedavno otišli ljudi, znani i neznani, kojima se još uvijek zapali bar jedna svijeća svaki put pri posjetu? Zanimaju li je bunari razasuti mjestom i dvorištima, zanimljivih natpisa i davnih godina gradnje? Možda priželjkuje vidjeti mladog ćuka što bez straha sjedi nisko na žici ispod koje prolaze tihi šetači, zamišljajući kako su u neka prošla vremena ovuda šuštale elegantne damske oprave u pratnji muškaraca utegnutih u odijela, sa šeširom na glavi i uškrobljenih košulja, baš kao u pravoj metropoli? Čuti priču o tome tko je, kada i zbog čega podigao kamene bunare na samom rubu jugoistočne obale ili veliki bazen na sjeveroistoku otoka?
 
Ali, čekaj malo, trebalo je spomenuti sebičnost… gdje je ona u svemu tome? Zaigrala se misao kao podnevni maestral, ne možeš je lepršavu uhvatiti! Ili ipak… zna ona dobro o čemu govorim – od jednog posjeta otoku neće biti mnogo koristi osim, možda, činjenice kako usred tisuća ljudi koji ljeti budu na ovako malom prostoru uvijek postoji mjesto na kojemu te nitko neće uznemiravati i koje možeš proglasiti ‘samo svojim’ tijekom kratkotrajnog boravka. Za sve ostalo potrebno je više… godine osluškivanja, tumaranja otočnim putovima i stazama, rtovima, portima, šumama, potrebno je bezbroj razgovora, ustrajnog otkrivanja tajnog svijeta koji iznad vidljive površine polako otkriva svoju raskoš.
 
Radi te neodoljive i zavodljive postepenosti, usklađivanje s njegovim skrivenim bilom može (po)trajati godinama. Zbog toga je sebičnost bitna i zato se ovdje cijeni kao poželjna osobina. Zapravo, svatko od istinskih zaljubljenika na svoj ju je način izbrusio. Dok se raznolikost motiva koji nas privlače na Silbu broji brojem vjerojatno većim i od same njene površine, toliko nas ta ista sebičnost spaja jer mislimo samo na sebe i o svojoj koristi. Zato jer želimo Osjetiti puninu i radost života kojom otok vrvi ispod mira, mirisa, ljepote i sklada što se zapažaju prvim pogledom.
 
Da, shvaćam. I Silba je na svoj način sebična. Godi joj disati i živjeti kroz nas, ljude koji je volimo. Otok i čovjek zajedno, kao tijelo i duša. Ili dva tijela s jednom dušom? Ne znam reći, ne mogu se odlučiti. Ali to tebi ionako više nije važno, zar ne, misli moja?

Podijeli

Leave a Comment

Previous post:

Next post: