Poseban svijet, posebni ljudi

Silba – poseban svijet, posebni ljudi

2
Kol
2012

by Falimimore · 0 comments in Priče sa otoka

Danas sam primila mail koji me zaista razveselio i u cijelosti Vam ga prenosim. Voljela bih da mi pošaljete još Vaših priča s otoka! Autorica se koristi pseudonimom falimimore.
 
Mnoga su mjesta koja u nama bude lijepe osjećaje. Neka su ipak posebnija od drugih. Ili nam se bar takvima čine. Ili to uistinu jesu – samim time što se već njihovim spomenom odjednom prebacujemo u jedan sasvim poseban svijet, toliko drugačiji od svega nam znanog a opet toliko blizak, svijet koji nas nevidljivo i neraskidivo povezuje s onim što nosimo duboko u sebi i čini nas svjesnijima dopustimo li da se otvori u svoj svojoj punoći i cjelovitosti.
 
Moj poseban svijet nosi ime Silba. Igrom slučaja ili stjecajem okolnosti, kako komu drago, prije dvadesetak godina prvi sam put kročila s Marine na malo pristanište krcato ljudima. Tihi veseli žamor i blaga svjetla u ranu kolovošku večer tek su dali naslutiti gdje ću se ujutro probuditi, a put do kuće u kojoj ću provesti sljedećih petnaestak dana vodio me uzbrdo kroz malu kamenu uličicu punu neodoljivih mirisa. Reći će neki: pa što, kao i svugdje na moru, ništa posebno… ali varaju se… Taj Osjećaj, on je važan!
 
Kada zamirišu lovor, smilje, tamarisi i smokve miješajući se s kapljicama mora, kada te obavije toplina što izbija iz kamenih kuća okruženih bujnim zelenilom, a svi kraj kojih prolaziš i koji prolaze kraj tebe koračaju nekako svečano, s poštovanjem, uživajući i upijajući svaki atom neponovljivog uzduha… znaš da si se našao Negdje Drugdje, tamo gdje vrijeme i svakodnevne aktivnosti postaju manje važne, skoro pa zanemarive, a sve što ćutiš, dišeš i doživljavaš odjednom postaje najvažnije na svijetu. Jer ti nema druge do potpuno se sljubiti s čudesnim otokom, tim uspavanim, a opet začudno živim organizmom koji te meko obgrljuje sve jače i jače, sve više i više i nema tomu kraja… I nema druge do prepustiti se i zavoljeti taj topli kamen i hlad crnike i bora kad oni zapravo oduvijek čuče u tebi i samo čekaju trenutak kada ćeš se prisjetiti da si čovjek koji nosi Prirodu u sebi. A njoj nije važno jesi li bos, lijepo obučen, nesretan ili sretan, sam ili usamljen, poznat ili nepoznat… ona te obnavlja, daje snagu, napaja svojim čistim zdravljem i ponovno doziva na susret. Kad zaboraviš kako bi trebalo živjeti. Kad zaboraviš biti hrabar, jak, nepovrediv i neobazriv na teškoće. Kad zaboraviš na Sebe.
 
Tu, na ovom otoku što stoji i čeka, slavna i bogata prošlost izvire iz svakog kutka kojega dotakneš rukom ili pogledom. Zabitne uličice kojima prolaziš uvijek iznova otkrivaju nešto novo. Na skrivenim stazicama izvan sela kojima lutaš, nailaziš na ljude na najneočekivanijim mjestima s istim izrazom lica, zanesenim i radosnim u isto vrijeme… Sve to je nepoznato onom tko ovdje nikada nije bio jer do sada nije poželio otkriti tko je i odakle dolazi. Potrebno je poslušati priče domaćih ljudi i s poštovanjem upiti riječi iz kojih poput mirnog, tek malo namreškanog mora izvire svečanost Života i prošlosti koja, koliko god teška bila, ispričana s ljubavlju i protkana njome potiče na promišljanje vlastitog življenja i otkrivanje svrhe, uvijek iznova.
 
Pa kad navečer utihnu zrikavci, koji cijelim danom oglašavaju koje je vrijeme i kada u tihu noć legneš u meku postelju, ugasiš svjetlo i nađeš se u potpunom mraku koji iscjeljuje, udišući miomirisni zrak tiho se i skoro pobožno zahvališ Providnosti koja te jedanput davno poslala na taj mali komadić škrte zemlje i kamena u moru, zagrliš se sa svojim bićem i prirodom koju ovaj otok svojom ponosnom skromnošću ponovno razbuđuje u tebi čineći je tako živom i snažnom, nesebično te njome darivajući kako bi je ponio sa sobom pri odlasku u vrevu života i svakodnevicu, taman dovoljno za cijelu godinu ali nikada previše da bi je se ikada zasitio. I ništa drugo ti ne preostaje već biti jednostavno sretan što nešto takvo još uvijek Postoji na ovome svijetu.
 
Uopće nije važno vjeruješ li ili ne da je ljubav, kako lijepo reče švicarski dramatičar Dürrenmatt, uvijek moguće čudo. Stoga, pođi na Silbu! Tek tamo otkrit ćeš tajnu koju ona čuva, a svi mi, njeni redoviti prijatelji, nosimo u sebi. Možda shvatiš kako tajne zapravo i nema. Ili ima… krije se u Ljubavi!
 
A Silba i ja se i dalje volimo. Tajno. I duboko.

Podijeli

Leave a Comment

Previous post:

Next post: