Na putu u centar sela nedaleko od pošte i stare ambulante stoji velika građevina sa stepenicama, jedan od poznatijih simbola otoka Silbe – Toreta. Pokraj građevine nalazi se i tabla koja govori tko ju je, kada te zašto izgradio. No, prvi put kad sam vidjela Toretu, table nije bilo i otočka legenda o njoj prenosila se usmeno, poput stare epske pjesme rapsoda. Kao što i sam sadržaj priče odgovara epskom mitu. Tada (ipak sam bila desetak godina mlađa!) moj se pojam ljubavne priče bazirao na romantičnoj ideji: “On i Ona se zaljube. Ona ga čeka, On dođe te žive vječno zajedno”. Stoga, kad sam čula ovu legendu, nemalo sam se razočarala. Ipak upravo ona vjerno dočarava povijest života ljudi na Silbi. Silbenjani su većinu života provodili na brodovima putujući svim morima i tek pod stare dane vraćali su se doma svojim obiteljima. Silbenjanke pak brinule su se za imanje i djecu te vjerno (poput Penelope) čekale svoje muževe.
Legenda priča da se stari kapetan, morski vuk, Petar Marinić nakon godina lutanja morima vratio na svoj otok. Među djevojkama ugledao je djevojčicu koja je veoma sličila njegovoj ljubavi iz mladosti. Kad je pitao kako se djevojčica zove, čuo je da se zove Domenika Rasol i da je ona dijete upravo te djevojke koja je obećala čekati ga. Naime, godine su prolazile i budući da se Petar nije vraćao, djevojka je odustala od čekanja te se udala za drugoga. Zaboravila je na Petrovo obećanje da će joj sagraditi kuću s vrtom u kojem će biti toranj s kojeg će ona promatrati dolaske i odlaske njegovog broda. Petar je tada odlučio da će pričekati nekoliko godina dok djevojčica ne naraste i oženiti baš nju. Tako je i bilo. Stari kapetan Petar i djevojka Domenika sretno su živjeli na otoku, a on je pokraj kuće u vrtu (1872. godine) sagradio veliki toranj odakle su zajedno promatrali morsku pučinu.
