Na Lucijinom tragu

Riječ koja uvodi čitatelja u čaroban svijet po kojemu je Silba nadaleko poznata, riječ je koju će mnogi upotrijebiti pokušavajući izreći čega ovdje – nema! Ujedno, to je ista ona riječ koja će se malo kome (izuzev meni!) ušuljati u priču pokuša li nekome opisati svoj doživljaj slikovitog otoka. Baš zbog toga se navodi, pomoći će svojom neuglednošću: ravnodušnost.
 
Razmisli, čitatelju, može li itko ostati ravnodušan kada, popevši se na Toretu sa željom kako bi vidio gdje se nalazi, uvidi kako ne može vidjeti skoro ništa osim tek nekoliko visokih krovova i gustog zelenila? Zeleno dokle ti pogled seže sve dok se ne utopi u plavom koje ga okružuje! Zato odmah silazim zavojitim kamenim stepenicama jer treba zaviriti u toliko kutaka širom otoka – ovdje zeleno nije samo zeleno već i korisno, biljka nije samo biljka jer je i ljekovita, kamen nije samo kamen jer i na njemu raste nešto zeleno, maleno, ukusno.
 
Stoljećima otok njeguje svoje ruho čineći ga sve jačim, višim i bujnijim. Zelenijim. Dragocjenijim. Mi, tek kratkotrajni smrtnici, kojima se čini kako je svo to zelenilo oduvijek ovdje prebivalo, volimo misliti kako je otok jednom davno izrastao iz mora i grijan sunčevom toplinom i svjetlošću ukrasio svoje tijelo zamamnim biljem koje će mu stoljećima davati onaj poseban osjećaj drage kolijevke u kojoj se, udobno zavaljeni i zaštićeni, baškarimo u otočnim blagodatima. No, nije tomu oduvijek tako. Potrajalo je dok je otok dobio izgled na kakav smo danas naviknuti. Kapetani, mornari, putnici, gosti, svi su donosili sadnice, oplemenjivali okoliš s osobitim marom i strpljenjem jer trebalo je podići krhko tijelo naviknuto na neku drugu klimu, možda i obilje vode kojom je otok oduvijek oskudijevao. Tek kada ojača, pustiti ga da samo crpi sokove iz stjenovitog podnožja, širi krošnje, rasađuje se…
 
A opet, od davnih je dana ovdje bilo crnike, mediteranskog hrasta koji i zimi čuva svoje žilave kožaste listove dok ljudima daruje grane kojima će se, prikupljenima na kile, grijati dok otokom zazimi bura. Pomisliti na ravnodušnost prolazeći ispod visokih čempresovih stabala ravno je grijehu. Pronaći hlad ispod starog bora je blagodat. Navečer nježno dodirnuti igličaste tamarisove listiće prekrivene slanim rosnim suzicama, diviti se palmama, pratiti kako maslina razvija plod, uživati u sočnim smokvama, murvi, bugenvilijama, procvjetalim agavama, mirisnoj mirti, aromatičnim samoniklim šparogama, skromnim a slasnim kaparinim pupoljcima gracioznih cvjetova, mirišljavom lovoru koji ne gubi boju ni miris niti kada se osuši, narančama i limunima u mnogim dvorištima, lavandi, ružmarinu, ubrati čubar, mravinac, kadulju, komorač, sljez, gospinu travu, slatku divlju kupinu, timijan, pripraviti okrjepljujući čaj od svježeg matičnjaka, metvice, prikupiti stručak bosiljka, majčine dušice, zagnjuriti nos u grm miomirisnog smilja… spustiti se do same obale, ubrati roštu, tušt, matar, divlji luk…
 
Zaštićena svojim položajem od zagađenja ‘modernog’ svijeta te bogatstvom i raznolikošću jedinstvenog biljnog pokrova, mala je Silba oduvijek bila i ostala veliko morsko lječilište, prirodan rajski vrt što razbuđuje sva osjetila pozivajući na iscjeljivanje i zdravlje. Sigurna sam kako je o svemu tome razmišljala i žena sa Silbe prije više od četiri stoljeća. Šetajući otokom obilato namirenom što od Prirode što od ljudi, sabirala je ljekovite stabljike, cvjetove i listove spravljajući od njih meleme, pomade, eliksire, mirisna ozdravljujuća ulja. Potrebite je liječila ljekovitim biljem.
 
Možda bi danas prigovorila kako je priča nabrojila tek mali dio tog postojećeg blaga. Znamo da je živjela oko godine 1589. Ne znamo je li ikada pomislila kako će je se u dalekoj, njoj vjerojatno nezamislivoj budućnosti, spomenuti neki budući štovatelji putova kojima je hodila. Možda i nije. Svejedno, povijest je bilježi imenom. Lucija Likarica.
 
P.S. uputa: prvo pročitati članak, onda pogledati link (da bude jasnije o čemu sam pisala)
http://www.zadarskilist.hr/clanci/20072010/ljeto—prilika-za-spas-zaboravljene-bastine