Zatičem ga u brodu što ga morskom pučinom valja prema sasvim određenoj točki na jadranskoj pučini koju je cijelu dugu godinu sanjao s više ili manje uspjeha. Da, svim je srcem želio!, ali snovita noć nikada ne mari za želje već stvara svoje slike – daruje ga Osjećajem s kojim nepogrješivo može prepoznati maleni otok dok istovremeno vara izgledom – ono što vidi u slikama baš nimalo ne nalikuje određenoj klupi pod tamarisom ili ugaženoj stazi pod hladovitim crnikama što ga inače dovodi do krajobraza kojega budan poznaje do najsitnijeg detalja. Putnik će, tek sada svjestan kako je svrhovita bila svaka minuta što ga je vodila do ovog trenutka kada kroz prozor zamrljan morskim poljupcima gleda kako pjeni more uznemireno snažnim brodskim motorima koji konačno okreću prema cilju, samo pomisliti:
Sretniče!
U ustreptalom fluidu što struji između mnogobrojnih suputnika koji jednako toliko žudno iščekuju trenutak u kojemu će ugledati otok, skoro može rukom opipati radost nadolazećeg pristajanja u zapadnu luku, tog dugo očekivanog zagrljaja nakon plovidbe širokim morem. Pomisao na dane što slijede izmamit će Putniku osmijeh na lice: Silba! Ista, ali svaki put drugačija, bez mnogo će ga pitanja prigrliti, mazeći mu srce umorno od želje, ne dopuštajući mu zaborav ni na trenutak. Tko bi se tada uopće sjetio onih noći provedenih u uzaludnom prevrtanju u krevetu i uporno prizivanje tako dobro poznatih dragih slika što nikako ne žele useliti pod vjeđe?!
Već sada, kada uskoro stiže na samo lice mjesta, spreman je sva čula podrediti grimiznom sutonu i suncu što se ruši u zapaljeno more, tihom sumraku isprekidanom gdjekojim zakašnjelim pjevom zrikavca, snenoj jutarnjoj svjetlosti što svakim satom sve više oštri rubove visokih stabala, ljetnoj neveri što pročišćuje uzavreli mirišljavi zrak puneći ga ozonom, ostavljajući dugu na nebu i pokoju toplu lokvicu kiše što doziva bosa stopala…
Tek će preletjeti pogledom preko gomile ljudi koji stoje u luci čekajući ukrcaj u brod kojim je stigao na odredište. I ne, neće se ni osvrnuti na Putnika sjetnika čije ga lice, koliko je letimice vidio, gleda s dozom zavisti jer je svjestan kako će on nastaviti tamo gdje je sjetnik spletom okolnosti zastao i ostavio sve u čemu će on, sretnik, uživati sljedećih dana.
Teško da će Putniku na početku boravka uopće pasti na pamet činjenica kako sreća ne može trajati dovijeka pa ne želi sada o njoj ni pomisliti. Jednako tako, sjetnika neće utješiti tvrdnja kako treba biti strpljiv i pričekati Vrijeme koje će iznova pomaknuti i cilj i ishodište. Ono će oboma zamijeniti mjesta, baš kao što nebo izmjenjuje sunce i mjesec, svoje gospodare. Putnik nema izbora, može tek sudjelovati u neprekidnoj mijeni: sretnik će se stopiti s otokom uranjajući u samu njegovu bit, uživajući u izuzetnim darovima što ih istovremeno i prima i daje. Sjetnik će ih ponijeti ih sa sobom. Neke sačuvati kako bi imao razloga ponovno sanjati.
Neke podijeliti s drugima na svoj, osobit način.
Zato dolazi. Zato odlazi. I uvijek se vraća.
